Google je objavio da je prvi satelit njegovog projekta Suncatcher uspješno stigao u svemir. Misija treba pokazati mogu li Googleovi tensor procesori (TPU) preživjeti lansiranje i dugotrajan boravak u surovom orbitalnom okruženju, ali i ispitati da li bi podatkovni centri u svemiru jednog dana mogli biti ekonomski opravdani.
Ideja projekta zasniva se na gotovo neograničenoj dostupnosti solarne energije u orbiti. Google istražuje mogućnost postavljanja računarskih sistema na satelite, čime bi se dio infrastrukture za vještačku inteligenciju napajao direktno iz svemira. Ipak, istraživanje koje je kompanija objavila uz najavu lansiranja pokazuje da je do široke primjene takvog koncepta još uvijek dug put.
Lansiranje bi moralo pojeftiniti
U recenziranom radu pod nazivom “Toward a future space-based, highly scalable AI infrastructure system design”, Googleovi istraživači navode da bi orbitalni podatkovni centri mogli postati isplativi tek kada cijena lansiranja padne na približno 200 dolara po kilogramu.
U radu se razmatra trend koji je ostvario SpaceX: cijena lansiranja jednog kilograma u orbitu smanjivala se za oko 20 posto nakon svakog udvostručenja ukupne mase koju je kompanija ranije lansirala. Ako se takav napredak nastavi, Google procjenjuje da bi cijena od 200 dolara po kilogramu mogla biti dostižna pod „razumnim pretpostavkama”.
Međutim, za ostvarenje tog scenarija bilo bi potrebno lansirati dodatnih približno 370.000 tona tereta. To bi, prema Googleovim proračunima, odgovaralo otprilike 1.800 uspješnih lansiranja ogromne rakete Starship, uz višestruku ponovnu upotrebu njenih komponenti – čak do 100 puta.
Google još nema konačnu procjenu mase budućih satelita koji bi činili takve podatkovne centre. Kao orijentir navodi drugu generaciju Starlinkovih satelita, čija je masa oko 575 kilograma. Kompanija poredi troškove slanja i rada satelita sa cijenom napajanja servera na Zemlji, te zaključuje da bi godišnji trošak po jedinici snage u svemiru mogao biti približno uporediv s troškovima na Zemlji ako lansiranje pojeftini na 200 dolara po kilogramu ili manje.
Komunikacija i dizajn ostaju veliki problemi
Troškovi lansiranja nisu jedina prepreka. Google u istraživanju upozorava da postojeće mrežne tehnologije vjerovatno nisu dovoljne za povezivanje velikog broja satelita u funkcionalan računarski klaster.
Za brzu komunikaciju između satelita bila bi potrebna konstelacija znatno veća i zbijenija od svih dosadašnjih ili aktuelnih satelitskih sistema. Takav raspored zahtijevao bi precizno održavanje formacije i pouzdanu razmjenu podataka između računarskih jedinica u orbiti.
Promjene bi bile potrebne i u samoj konstrukciji satelita. Googleov trenutni koncept polazi od relativno konvencionalnog rješenja, s odvojenim računarskim sklopom, satelitskom platformom, radijatorima za odvođenje toplote i solarnim panelima. Međutim, masovna proizvodnja mogla bi podstaći mnogo integrisaniji dizajn, sličan načinu na koji su u pametnim telefonima objedinjene brojne funkcije.
U daljoj budućnosti, navode istraživači, računarski, energetski i sistemi za hlađenje mogli bi biti objedinjeni u nove arhitekture, uključujući i računarske podloge zasnovane na neuronskim ćelijskim automatima. Riječ je o konceptima koji su još uvijek uglavnom eksperimentalni.
Poseban izazov predstavljat će optička komunikacija između satelita i zemaljskih stanica. Za pouzdan rad u velikom obimu potrebno je prevazići probleme atmosferskih turbulencija, relativnog kretanja pri velikim brzinama i preciznog usmjeravanja laserskih snopova.
Google kao mogući put naprijed navodi NASA-inu misiju TeraByte Infrared Delivery (TBIRD), koja je demonstrirala komunikaciju brzinom od 200 gigabita u sekundi između Zemlje i satelita u niskoj orbiti.
Kompanija zato ne predstavlja Suncatcher kao gotov proizvod, već kao početak dugoročnog istraživačkog programa. U radu se zaključuje da će za ostvarenje svemirske infrastrukture za vještačku inteligenciju biti potrebni kontinuirano istraživanje, ponavljano usavršavanje dizajna i ispunjavanje niza ključnih tehnoloških prekretnica.
